Odlomci iz Uvoda u Knjigu mrtvih / M. Višić

U mjesto predgovora / Marko Višić

(odlomci, str. 17 – 21, Mašićevo Nezavisno izdanja, 1982. S nemačkog reveo, uvod i komentar dodao Marko Višić)

[3]

Misteriji i učenje o postanju kozmosa i života

1. Heliopoljski misterij: Nu i Atum

Vratimo se misterijima i razmotrimo što nam kažu o postanju Kozmosa i života. Najstariiii istodobno najčuveniji jeste heliopoliski misterii’, odnosno predanje nastalo u Heliopolju, centru boga sunca Ra (koga su Heleni nazivali Helios, odakle i naziv Heliopolis, Grad sunca), odnosno Atum-Ra, boga-tvorca. Ovaj misterij u prvi plan stavlja misaonu, metafizičku stranu Neter-Neteru u kojem se rađa zamisao, tj. duhovno postanje (time i istovremeno cijepanje Apsolutnog bića) svakog oblika života, u tom Počelu neograničenom prostorom i vremenom u našem smislu tih pojmova.

Neter-Neteru, razdvojivši se, kao prvo stvara iskonske životvorne vode zvane Nu koje u sebi sadrže životvorni oganj. Razdvajanje prvobitnog, nestvorenog Principa, odnosno Monade, obavilo se, dakle, u toj životom zasićenoj vodi, u Nu (koju valja lučiti od Nuna, Praoceana značenjem identičnog helenskom Oceanu, simbolizirajući kraj, odnosno vode koje opasuju svijet) u liku Atuma zasićene praznine, čije ime sve-ništa lijepo osvijetljava taj prvi momenat stvaranja jer se  u Atumu nalaze sve potencije  bdućeg života, tj. životne funkcije prije kojih nije substancijalno postojalo ništa.

Iz Nu se spajanjem životvorne vode i ognja rađa taj Atum koji samom svojom pojavom negira jedinstvenu prirodu Apsolutnog bića s njime čineći harmonično dvojstvo. Atum je tako prva karika u ideji postepenog ovaplođenja materijalnog života kristaliziranog u gore navedenim elementima potencijalno sadržanim u njegovu biću koje, gonjeno životvornim ognjem što se zgušnjava u toj živućoj vodi, teži vidljivoj opstojnosti te se i pojavljuje u vidu otočića, o čemu nam govore i Tekstovi piramida. Tako u grobnici faraona Pepija Drugog ćitamo: On što se rodi u Nu (nu), Kad još ne posta nebo, Kad još ne posta zemlja1.

Slično predanje o postanju Atum-Ra i o misaonom i tjelesnom nastanku budućeg života donosi i papirus nazvan Bremner-Rhind I čiji puni naslov glasi: Poznavanje Raovih stvaranja i obaranje Apopa koji, iako datira s godinom 312. prije n. e. potječe iz veoma ranog perioda egipatske povijesti:

Još ne bješe neba i ne bješe zemlje. I ne bješe još ni tla ni zemlje na tom
mjestu… Ne nađoh sebi mjesta na koje bih se tamo mogao dići.
I ja razmislih u
svom srcu, \a zamislih pred svojim licem.
I ja sazdah sve likove budući sam, jer ja
ne bjeh ispljunuo Šua, ja (još) ne bjeh povratio Tefnut, i ne bješe nikoga ko bi
stvarao sa mnom. Ja zamislih u svojem sopstvenom srcu, i postadoše mnogobrojna
bića, od bića u likovima rođenih i u likovima onih koje oni rodiše.

Ja se sjedinih sa svojom pesnicom, ]a se sparih sa svojom rukom i pade sjeme u moja sopstvenausta.

I ja ispljunuh Šua, ja povratih Tefnut. I moj otac Nun reče: Neka porastu oni!8

Navedeni citati veoma upečatljivo ilustriraju naprijed rečeno o Atumu. Iz posljednjeg citata saznajemo da on snagom svojega srca (ja zamislih u svom sopstvenom srcu i postadoše mnogobrojna bića) stvara svoju pratnju, odnosno Devetku bogova. Unatoč tome, on po ovome predjjnjxL^tiiaj^^izičkini, a ne duho.vnim putem. Kao prvo stvorio je §ua, tj. zracni i svjetlosni prostoFi Tefnut, iskonsku~zivč3Tvofnu vodu i vatru, odnosno oganj koji čine osnovu daljnjega stvaranja.

Šu i Tefnut rađaju Geb i Nut, tj. boga-zemlju i boginju-nebo koji rađaju dva para bogova: Ozirisa i Izidu, Seta i Neftidu.

Tekst nam govori da se rođenje prvoga para bogova obavilo fizičkim putem što će reći da u ovom predanju imamo posla s antropomorfnom predstavom o stvaranju svijeta, koja je, donekle, slična tehnomorfnoi predstavi o stvaranju svijeta iz Elefantine po čijem je predanju bog-tvorac Khnum na keramičkom vitlu stvorio i oblikovao svijet.

2. Memfijski misterij: Ptah i učenje o Logosu

Prva i druga predstava stoje dijametralno suprotno memfijskom predanju, odnosno misteriju po kojemu Atum u liku tvorca Tatenena produžuje razvitak metafizičkih Netera, tj. priziva rast i oblikovanje pojavnog svijeta, ali kao Apsolutno biće stvara i Netere, čineći to srcem(=začeće misli) i   jezikom (=govor koji rjealizira misao) ,  što se jasno razabire iz slijedećeg pasusa:

Poniknu u srcu (misao) u liku Atuma, poniknu na jeziku (misao) u liku Atuma. Velik je i ogroman Ptah (koji je naslijedio svoju snagu od svih bogova) i njihovih duhova preko ovoga srca… u kome se Horus pretvorio u Ptaha pomoću ovoga jezika… u kome se Tot pretvori u Ptaha.

Dogodi se da srce i jezik dobiše vlast nad (svim) udovima, jer oni saznaše da  je on (Ptah) u svakom tijelu, u svim ustima svih bogova, svih Ijudi, svih zvijeri, svih crva i svega što živi, jer on razmišlja i zapovijeda svim stvarima kojima on želi. Njegova Devetka bogova je uz njega kao zubi i usne. To je sjeme i ruke Atuma, jer je Atumova Devetka bogova ponikla pomoću njegova sjemena i njegovih prstiju, (Ptahova), pak, Devetka bogova-to su zubi i usne u ovim ustima, koja dadoše imena svim stvarima iz kojih izađoše Šu i Tefnut. Devetka stvori vid očiju, sluh ušiju i disanje nosa da oni obavještavaju srce. Jer upravo ono rađa svako znanje, a jezik ponavlja sve što je srce zamislilo. (Podvukao M. V.)

I bi Ptah zadovoljan kad stvori sve stvari i sve božije riječi.

I on rodi bogove, on stvori gradove, on osnova nome, on stavi bogove u njihova svetilišta...9

Navedeni tekst nam govori da je riječ o izgrađenom filozofskom pogledu na postanje kozmosa. Ovo učenje nastalo krajem četvrtog tisućljeća prije n. e. sadrži logomorfnu predstavu o postanju svijeta. Ptah ne rađa svijet fizičkim putem, što bi stajalo u vezi s biomorfnom predstavom, već kozmos, svijet  nastaje interakcijom srca i jezika što će reći da stvara mišlju i riiečju. Ovdje, dakle, imamo posla s inventivnom mišlju i aktom produkcije kojim se nastala, začeta ideja riječju priziva u postanje. Jednostavnije rečeno, svijet po božanskoj, Ptahovoj riječi nastaje i dalje opstoji što znači da imamo posla s aktom stvaranja ne putom fizičkog rođenja po kojem se postanje kozmosa tumači organskim putom, već čin stvaranja putom Logosa gdje svijet nastaje takoreći na božansku zapovijest. Ovdje Hu-stvaralačka Riječ priziva u postanje Siu, tj. misao, ideju rođenu u Ptahovu srcu, odnosno duši.

Ovo je van dvojbe jedan od bitnih dokaza da su drevni Egipćani još prije nekih pedesetak stoljeća poznavali i svijet čiste spekulacije i apstrakcije (podvukao urednik Veb izdanja, B), a ne samo antropomorfne i materijalne predodžbe i slike po kojima se svijet pojavljuje sad iz životinje, sad iz ptice, sad su njegovi tvorci ptice, sad, opet, bogovi, kao što, recimo samo sunce rađa nebesku kravu, sad, opet, izlazi iz lotosa, ili pak iz guščijeg jajeta koje je snio Geb.

Da su drevni Egipćani odlično poznavali sfere duhovnog, metafizičkog i j apstraktnog, što im se često odricalo i odriče, osim ovoga najmonumentalnijeg  spomenika njihove duhovne kulture što se čuva u Britanskom muzeju, ‘ posvjedočuje nam, osim Tekstova piramida i sarkofaga i Knjiga mrtvih. Zar, pitam se, njihov genij nije iznjedrio jedno od najvećih čudesa staroga svijeta, genij koji je oduvijek misli i govoru pridavao veliku moć po njihovoj maksimi da Riječ stvara sva djela prije djela ruku. Oni su, štoviše, od misli i riječi načinili atribute / bogova-tvoraca i oličili ih kao niža božanstva neophodna za održanje vlasti. Tako je gore spominjana Sia bila zamisao, misao, spoznanja, ideja, odnosno duhovno rođenje oblika nekoga predmeta i bića, a Hu, stvaralačka Riječ i personifikacija izrečene naredbe kojom se Sia priziva u postanje i život, što u mnogome liči na akt stvaranja u kršćanskoj teologiji. Kad, naime, Bog kaže, osim onoga neka postane…, Ja sam onaj koji jesam, to je stvaralačka Riječ, sam proces stvaranja, ali i podvajanja Boga kao nematerijalnog bića od svijeta kao emanacije moći toga Tvorca – dakle, podvajanje subjekta i objekta.

Kao što u heliopoljskoj teologiji iz Atum-Raa, tako u memfijskoj iz Ptaha, emanira Devetka Netera pomoću koje je Ptah stvorio sve postojeće na zemlji. I u memfijskoj je teologiji osnova i koljevka svega Nu koja prima i oživotvoruje klicu poteklu iz Ptaha što je Izida (svjetlost) iz negacije života, tj. cjepanja sjemena što se vrši u Setovoj zemlji, dovodi u život.

Po ovomu se misteriju iz Nu(na) rađa i Tefnut, ovdje, životvorna voda koja će izroditi onih osam kaotičnih stvorenja u Hermopolju, dok je Hator, princip sublimacije i životvorne vode koju misterij naziva Khmunu, medijator između začetih misli i životodavnih funkcija u Heliopolju i njihovih kozmičkih realizacija, što će nakon opisivanja toga stvaranja svoje konačno oblikovanje postići u tebanskom misteriju putem Amona.

Iz Ptaha, u ovom misteriju emanira i Nefertum, drugamo simbol svjetlosti i lotos iz kojega se pojavilo na prvobitnom briježuljku u Hermopolju sunčevo dijete. On, kao svjetlost, u ovome misteriju simbolizira životvorni oganj i vodu, odnosno vlagu.

3. Hermopoljski misterij: kaotična božanstva, sunčevo dijete i Tot

Ovaj se misterij u biti bavi rođenjem prvobitne vode iz koje se rađa životvorna voda Khmunu. Po njemu su prije pojave Atuma postojala četri para iskonskih božanstava u liku žaba i zmija koji oličavahu elementarne sile kao što su Nun, bezoblična voda, Kuk, mrak itd. Te sile, međutim, ni Atum nije uništio, već im je samo, kao u Bibliji vrhovni Bog Hebreja, odredio mjesto, tj. sveo ih u poredak i harmoniju. S te točke gledano, heliopoljska, odnosno memfijska Devetka velikih bogova, oličavajući kozmički poredak stvaranja u odnosu na hermopoljsku Ogdoadu predstavlja znatan napredak u obličavanju kozmosa. Iako hermopoljsko naučavanje stavlja naglasak na rođenje prvobitne vode i praiskonskih, ipak, polukaotičnih bića, ono poznaje i naučavanje o rođenju djeteta-sunca čiju pojavu pozdravljaju ta bića10, što će biti predmetom svih kasnijih teogonija.

U ovomu se misteriju kao metafizički Neter pojavljuje Tot (točnije Thot) što se vidi iz opisa u Denderi: Dvaput Veliki, tvorac dobara, srce Raa, jezik Atuma., grlo Netera čije je ime skriveno, gospodar vremena, kralj godina… otkriće Boga svjetlosti – Raa onoga što bivstvuje bez početka, Tota, onoga što živi od istine. Sto nastaje u njegovu srcu odmah oživi, što on izgovori vječno traje11.

Iz gornjeg opisa vidi se da je Tot medijator i koordinator između Heliopolja (srce Raa, jezik Atuma), Memfisa i Tebe (grlo Netera čije je ime skriveno), tj. Amona…..

(Izvor: KNJIGA MRTVIH, Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, knj. 31, Beograd, 1982, str. 17 – 21. )

Više: potražite štampano izdanje u biblioteci!

ЛеЗ 0002805

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s